Maestralna Dalmatica

Dalmatica, nova kompaktna ploča Katarine Livljanić i ansambla Dialogos, uz gostujuće Kantadure Joška Ćalete, već samim naslovom pobuđuje asocijacije te zacrtava okvir svog tematsko-repertoarnog područja.

U prvome bi redu to bila Dalmacija, a odmah potom i liturgija, odnosno liturgijsko-glazbene tradicije koje su bile prisutne na tom području u razdoblju srednjega vijeka. Jer upravo riječ dalmatika, označujući liturgijsko ruho, korijen duguje Dalmaciji kasnoantičkih vremena, gdje je čini se takav jedan tip ruha, doduše svjetovnoga, bio u upotrebi. Poslije ga nalazimo ne samo u rimskoj nego i u bizantskoj liturgijskoj tradiciji. I upravo se ta u samu naslovu skrivena dvojnost provlači cijelim glazbenim mozaikom što se pred nama otvara: usmena predaja ukrštava se s pisanom tradicijom, i to u latinskim i glagoljaškim napjevima, kako u jednoglasju tako i u višeglasju, a sve u izvedbama čas muške čas ženske pjevačke skupine koje svojim jednako moćnim glasovima čine stabilnu zvukovnu ravnotežu. Osobito su dojmljivi trenuci u kojima se te dvije skupine preklapaju u istovremenim izvedbama dvaju različitih napjeva, kada primjerice Kantaduri pjevaju bolski procesijski napjev Križu sveti, dok pjevačice Dialogosa psalmodiraju po prethodno otpjevanoj antifoni za Veliki petak Crucem tuam. Konačni rezultat nikako nije kakofonija. Upravo suprotno! Uz zatvorene oči i malo mašte možemo se zamisliti kako sjedimo u koru neke ženske samostanske zajednice, dok izvana dopiru zvukovi procesije koja polako napreduje kroz maslinike neke otočke dalmatinske komune.

Tim je glazbenim brojem tako na slikovit način dočarana bilingvalnost liturgijske tradicije srednjovjekovne Dalmacije, o čemu tandem Livljanić–Ćaleta znalački piše u popratnoj programskoj knjižici koja uz uvodni tekst nudi i originalne tekstove napjeva u engleskome i francuskome prijevodu. A da bi sve bilo po pravilima struke – što se uostalom i očekuje od izdanja ugledne izdavačke kuće Arcana, kojoj je ovo već treća suradnja s Dialogosom – popisani su i izvori za napjeve kao i autori aranžmana uglavnom glagoljaških, tj. pučkih napjeva. Tu bi svakako valjalo istaknuti božićno evanđelje iz trogirskog evanđelistara iz 13. stoljeća, ostvareno u iznimno plastičnoj izvedbi Aurore Tillac, kao i responzorij Ante sex dies sačuvan na jednoj zadarskoj pergameni iz 12. stoljeća – oba svjedoka beneventanske prisutnosti na južnohrvatskim prostorima.

S druge strane, višeglasni napjevi poput zadarskog Sanctusa iz 13. stoljeća, najranije sačuvana dvoglasnog liturgijskog stavka na hrvatskome prostoru, i milozvučnoga Tota pulchra es iz 17. stoljeća, ukazuju na kontinuitet prakse jednostavnoga višeglasnog pjevanja u liturgiji. A dodavši tomu glagoljaške i pučke napjeve većinom iz srednje i južne Dalmacije u sjajnoj izvedbi Kantadura, zvučna slika postaje još raznovrsnijom i kompleksnijom te nas ostavlja u divljenju pred tolikim bogatstvom glazbenih stilova na dalmatinskoj obali minulih stoljeća. Za kraj još spomenimo i to da uz one zapisane, i one usmenom predajom prenesene, CD donosi i nekoliko rekonstruiranih napjeva s potpisom Katarine Livljanić. Izbrusivši zanat u bogatoj karijeri muzikologinje i interpretkinje koja bilježi i izvedbu glazbene rekonstrukcije Marulićeve Judite, Livljanićeva je do te mjere usvojila jezik srednjovjekovne cantrix, da ga u takvim zahvatima prepoznajemo gotovo kao materinski, kao najprikladniji i tekstu najprirodniji. Upravo tako zvuči i maestralna melodijska rekonstrukcija antologijske pjesme hrvatskoga srednjovjekovlja, Svit se konča.